srijeda, 7. rujna 2016.

Chitchat #8

Kada sam krenula na 1. godinu fakulteta, preokrenula sam svoj život. Nizom slučajnih susreta, pročitanih knjiga, odgledanih filmova, postala sam neko novi. Neko bolji. U toj godini nekolicinu puta mi se desilo da mi priđe neko koga ne poznajem i kaže mi kako ga je nešto privuklo ka meni. Nekad samo da me zagrli, nekada da mi kaže da im popravim dan čim se pojavim. Hranilo me i tjeralo da budem još sretnija, još sigurnija u svoju sreću.

Krajem te godine, u moj život su ušli ljudi kojima sam dopustila da iscrpe iz mene posljednju kap vjere, samopouzdanja i sreće. Odjednom mi se moj stari život učinio nestvaran i dalek stoljećima i ostala je samo ljuštura sretne osobe. Dugo, baš dugo, mi je trebalo da skupim hrabrost i izađem iz tog kruga, stisnutih zuba i pesnica, ne osvrćući se baš ni jednom. Mislila sam, samo to će biti dovoljno, da se sve staro samo vrati, da stara iskra opet plane. Proći će još dvije godine, prije nego shvatim da je sreća uvijek bila rad, a nikada stanje.

Sreća je konstantan rad. Naporan, znojav i smrdljiv rad. U nekom trenutku mi se učini da je mogu nakupiti u kesu i pokloniti drugome. Istina, nekada je skup ruž koji kupim i poklonim, bez preduslova, poznanici. Najčešće su to dugi razgovori, puni suza, loše kafe i plakanja u krilu. Ljudima se učini da je dovoljno uzeti tabletu i da će biti pametniji, produktivniji, sretniji i bilo bi zaista idealno da jeste tako. Nažalost ili nasreću, nema tu ni prave sreće ni užitka u njoj.

Riješila sam se loših ljudi, poslova, objava na Internetu, vijesti, neudobne obuće i odjeće koja kaže "prihvati me, prilagodit ću se". Sve manje vičem besmislice, a sve češće mirnim tonom kažem tačno ono što mislim i svaki put se uspijem objasniti. Svakog jutra iznova odlučim smijati se, ustati iz kreveta koji se ponekad čini kao utočište i suočiti se sa odrazom u ogledalu, a baš taj odraz najčešće mi izgleda kao najljući neprijatelj.

Predstoje mi promjene koje me drže budnom do zore i svim tijelom osjećam da sam na pragu one promjene, kada čovjek zakorači u sebe. Plašim se. Prvi put to izgovaram baš onako kako osjećam, bez uljepšavanja. Strah je jedno veliko govno, teško i nepodnošljivo. Neka sila mi se navali na prsa i ne mogu disati, iako se očajnički gušim. Uvijek sam odustajala. Od dijeta, blogova, veza.. od sebe. I sada prvi put imam mrvicu više snage za sve i čini mi se da se više plašim uspjeha, nego neuspjeha. Ipak, pomišljam da poraz već znam, ali pobjedu još nikada nisam stigla upoznati, pa krećem bojažljivo, ali uporno, na svoje novo putovanje, ka najboljoj verziji sebe.

Do čitanja,
Love,
Dođoška


Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na komentaru!