ponedjeljak, 20. veljače 2017.

Chitchat #13

Moj mrtvi pas i ja

Sanjam je, dok gledam kroz veliki, zamrljani prozor. Fizički sam tu, slušam beskrajno dugo i totalno nebitno predavanje o Britanskim kulturalnim studijama. Jednog dana ću se vjerovatno probuditi i shvatiti kako mi je saznanje o kvalitetu dasaka u pozorištu malog, seoskog pozorišta u Britaniji bilo od izuzetnog značaja. Čisto sumnjam, ali tješim se. Sanjam je, kažem, otvorenih očiju. Titraju mi slike na pozadini kapaka, kao kaleidoskop i nikada ih ne uspijevam zadržati taman dovoljno, da mi bude slatko. Svaka slika nestane grubo, zagrebe mi grlo kao gospođica koja se upravo posvađala s dečkom, pa se žustro okrenula na vrhu svoje potpetice i krenula lupkati istima, niz ulicu. Ostavljaju me s gorčinom i pomalo metalnim okusom krvi, u ustima.

Čudno je to, kako se u čovjeku sazrije i naraste neka nova ljubav, pa pusti korijenje, kao da tu pripada i da će zauvijek ostati. Naravno, jednom kada ode, šteta je skoro nesaglediva.

Previše često, da bih to smjela na glas priznati, ležim širom otvorenih očiju i čujem kako diše. Osjetim pod prstima brze otkucaje njenog malog srca i toplinu koja mi prožima prste. Onda se niz obraze skotrljaju tople suze i kažem sebi da sam sebična i blesava. Bića ne ostaju u našim životima snagom naše volje.

Voljela bih da sam malo gluplja. Voljela bih da su mi brige manje i da osjećam malo ravnodušnije. Mogla bih onda satima razglabati o lajkovima, o seenovima i malo bi me stvari doticalo. Voljela bih da su mi snovi normalniji. Ne bih onda u njima proživljavala prave drame, koje me prate mjesecima kao kakav loš trač. Voljela bih da se ne vežem toliko. Tada ne bih cmizdrila nad onim čega više nema.

Prošle su dvije godine od dana koji sam izvrtila u svojoj glavi sa milion različitih opcija i uvijek bih došla pred isti zid. Uvijek sa svojim odrazom u ogledalu, dok se čvrsto držim za umivaonik, kao da je jedini oslonac koji me dijeli od bezdana. Gledam u mokre trepavice na licu koje je oteklo do neprepoznatljivosti. Kako mi je, tako neosjetno, ukrala srce?

Prošle su dvije godine, kao dvije sekunde i sve je isto i u isti mah sve je drugačije. Ne znam kako popuniti rupu u grudima, niti znam kada suze konačno presuše.

Priznajem, naspram tuđih boli, moja je smiješna, ali je moja. Baš zato je ne mogu nikome dati, ni zakopati, ni zaboraviti.

Nedostaje mi kao pola mene.

četvrtak, 16. veljače 2017.

Dodjoska presents : Artdeco Precise Liner 01!

Helou bjuti svijete!

U večerašnjem postu vam donosim recenziju jednog linera koji je već dugo na stalcima u cm-u, a ja sam ga tek nedavno kupila i isprobala. Kao što se iz naslova da naslutiti, riječ je o tušu od firme ArtDeco.

Dolazi zapakovan u kartonsku ambalažu, sive metalik boje, na kojoj su ispisane osnovne informacije.

Na ambalaži je i slika kako tuš izgleda, što je pohvalno, jer ne morate proizvod otvarati (i kvariti za druge kupce) da biste odlučili je li to ono što tražite.

Iako u posljednje vrijeme proizvodi često imaju unikatno ime i/ili nijansu, ovaj nosi samo broj - 01.




Sam tuš dolazi u obliku flomastera, a ambalaža mu je iznutra od tvrde plastike, dok je s vanjske strane obložen nekim metalnim materijalom. Čep se zatvara na čvrsti klik i bit ćete sigurni da je čvrsto zatvoren.




Ono što ovaj tuš odvaja od drugih u ovakvom obliku jeste da njegov aplikator nije spužvasti, nego je u pitanju savitljivi kist, napravljen od mnoštva sintetičkih vlakana, koja se završavaju u prilično oštar špic.



Zbog ovakvog oblika aplikatora sa ovim tušem se može izvući i ekstra tanka linija, pa sve do poprilično debele. Odlično je pigmentovan i u jednom prelazu ostavlja intenzivnu liniju. Ne suši se pretjerano brzo, pa je samim tim nadogradiv i zaista je jedan od najlakših linera za rukovanje, sa kojima sam se do sada susrela.



U posljednje vrijeme svaki tuš koji sam koristila u kratkom vremenu mi se razmaže na samom krilu, odnosno kraju suznog kanala, što sa ovim nije slučaj. Razmaže se tek nakon cca 5h što je sasvim OK, u poređenju sa ostalim.




Za 0,55ml ovog tuša potrebno je izdvojiti 20KM. Nije najrealniji omjer cijene i količine, ali ja sam ga kupila na sniženju od 50%. Cijena mu je ujedno i jedina mana. Ovaj tuš ima sve moje preporuke, od lake upotrebe, pigmenta pa do trajnosti.

Ocjena 5/5.

Da li ste ga već probale i kako se vama sviđa?

Do čitanja,
Love,
Dođoška!

petak, 10. veljače 2017.

Chitchat #12

Ležim materi u krilu i kažem "eto me na pola od pedeset". Šuti budalo, kaže moja mati, a ruke joj tople, dok me miluje po licu. Priču kako sam se rodila sa šiškama do pola lica, pa mi prvi dan morali stavljati šnalu na glavu, ispričali su mi sto puta. Kako je došao neki čovjek da popravlja frižder pa rekao da ne može gledati u mene jer će me ureći. Tetka mi kaže da nikada u životu nije vidjela ljepše bebe, a ja uvijek dodam "al' mi se godinama izlizao taj imidž".

Razmišljam kako u djeci vidimo čistu ljepotu, kako ja na svojoj Lani ne mogu naći baš ni jednu manu, a za par godina ona će se zagledati u ogledalu i vikati "JA NEĆU NAPOLJE, VIDI KAKVA SAM!". Razmišljam kako smo naučeni da sa kilogramima, aknama, klempavim ušima, krivim zubima dolazi još jedan pratioc - sram.
Liježeš s njim, budiš se s njim, kupuješ odjeću s njim, svlačiš odjeću s njim.
Kada nam se on to navali na ramena i kada će sjahati, ako i hoće?

Sjedim na porodičnom ručku, neki dan i moja dvanaestogodišnja, prelijepa, prepametna rodica drži dijetu. Pokušavam joj objasniti da se njeno tijelo razvija i da nema ama baš ni grama sala, ali vidim da su mediji sto puta glasniji od neke tamo rodice koja i sama ima višak kilograma. Pokušavam joj reći da čovjek može biti toliko toga u životu, pored činjenica da je debeo ili mršav. Da je još nikada, nikome nisam spomenula bez da sam rekla "morate vidjeti kako crta, najljepšu mi je čestitku nacrtala", a nikada se nisam sjetila koliko kilograma ima.

Obožavam nasmijavati ljude. Svojim zaključcima, statusima na Facebooku, anegdotama, a najviše od svega volim činiti da se ljudi dobro osjećaju. Pohvaliti im intelekt, frizuru, ruž, reći kako volim ton njihovog glasa ili ruke. Volim ljudima pisati duge čestitke za rođendane i govoriti im da postoji neko ko im želi dobro. Volim ljudima koji mi na chatu neke kompanije pomažu riješiti problem reći da su odlični radnici i da je firma sretna što ih ima. Volim pamtiti detalje o ljudima i kupovati im poklone za koje su tek ovlaš rekli da ih žele. Volim voljeti ljude, sa svim njihovim manama jer mi se u ovom sjebanom svijetu ponekad čini da sam jedina koja to radi, a ponekad je jedna osoba cijeli svijet.

Do čitanja,
Love,
Dođoška!