petak, 23. lipnja 2017.

Chitchat #16

Odrasla sam u glavnoj ulici svog grada. Sad to apsolutno ništa ne znači jer moj grad je šupak svemira kao i svi mali gradovi svijeta. Elem, moji roditelji kupiše kuću u predgrađu prije neke tri godine i svi se "ćukile" (kućile) preselismo. Ovo govorim da bi nastavak teksta bio iole jasniji. Naime, komšije do nas se dan danas ne mogu očima svojim načuditi kad vide mene da unosim ugalj, kosim travu ili metem. Da ne dočaravam nivo nevjerovanja kad se dohvatim motike. Podsjećaju me na moju nanu koja mi se sva snuždi kad dođem pa kaže "eto, kod nas je danas za ručak grah..i hljeb nije kupovni, a ti ako hoćeš iđi u trgovinu pa kupi nješta drugo". Svaki, ali svaki put se zapitam šta li moja nana misli da ja jedem kod svoje kuće i da li stvarno misli da je meni bolji kupovni hljeb od onog iz krušne peći? Nana naime želi da kaže da je seoski život garant u očima "građana" jadan i običan i maltene mi se pođe izvinjavati što je to tako. Nikad nisam smatrala da ja ili moja porodica ostavljamo takav dojam na ljude, a po preseljenju u gore pomenuto predgrađe shvatila sam da to nije do dojma koji mi ostavljamo nego do nekog ustaljenog stereotipa. Sad se zajebavamo pa kad se neko od nas parkira obavezno viče prisutnima "Čao Beogradžani!". Elem, proteklih dana sređujemo okućnicu i uvjeravamo se u ono što su nam mnogi govorili - da oko kuće uvijek ima posla. Prenosim ja neka drva, sva prljava, raščupana, a mati mi dobaci "prije podne beauty blogger, poslijepodne zemljoradnik".. i ja se nasmijah od srca i bi mi drago. Drago mi je što sam u učionici predavač, a mimo nje učenik, drago mi je što sam Adnanu djevojka i drugarica s kojom ide na pikado i pivu, drago mi je što se s njegovim jaranima družim i mimo njega. Drago mi je što znam i zakovat letvu i napraviti ručak i progovoriti lijepu riječ. Drago mi je što znam opsovati i pročitati knjigu, što se ne plašim velikih gradova, izazova, šefova ni krvoločnih pasa. Drago mi je što me nije sramota što sam debela, niti se sramim biti bez šminke. Ukapane, neispeglane majice i nepočešljane kose. Nije me sramota neopranog suđa ni spavanja do podne. Nije me sramota sebe, seljanke, građanke, čega god. To sam što sam, bez pardona.

Doselila sam se nazad kod roditelja, da uštedim novac za nekolicinu stvari. U predgrađe u kome iste one komšije koje se čude "radničkoj" meni, podržavaju moje hodanje u pidžami po dvorištu. Prepiru se da li mi je suncobran dobro pozicioniran dok sam u bazenu i hoću li izgoriti. Hvale me za male pobjede, ne govore da sam debela već kažu da sam "mašala hana". Šta bi čovjek bolje? :)


Do čitanja,
Love,
Dođoška!

1 komentar:

  1. Baš se nasmijah :D
    I meni su se često čudili kako, još kao mala, radim sa starim "muške" poslove - bauštela, cjepanje drva, kopanje vrta, pa do postavljanja laminata i oduvijek sam bila ponosna što su me starci odgajali da budem neovisna. Kako kažeš - drago mi je što znamzakovat letvu i skuhat ručak, i gomilu drugih stvari. I najvažnije da u svemu tome voliš sebe i da radiš zbog sebe, zato TI i zračiš pozitivom :D
    A to za mišljenje tvoje bake sa sela - moja mamina mama je isto to govorila kad bi joj došli u posjetu na selo. A nema boljeg od domaćeg kruha <3

    OdgovoriIzbriši

Hvala na komentaru!